lirik lagu mijat kuč - ženidba bega ljubovića
[tekst pjesme “ženidba bega ljubovića”]
zaprosio beže ljubovića
hajku, bulu bega čengića
koja ima stotinu prosaca
od dobrije kuća i otaca
nijedan se ne dopade buli
nijednoga bula ne kabuli
no se, mlada, s ljepotom ponosi
kao cvijet dok se ne pokosi
nije cvijet što ga ovce pasu
no turkinja đevojka na glasu
ljepote joj na svijetu nema
dorasla je cura za harema
u njedra joj dva božura rastu
blago tome za koga dorastu
na njoj ćemer od suvoga zlata
tri đerdana vise oko vrata
na njoj ruho od zlatnije žica
niz pleći sedam pletenica
upletene amajlije dvije
u kojima hodžin zapis krije
da joj čije oči ne naude
toj ljepoti njenoj kad se čude
kakve su joj noge, kâ u srne
dva se oka sokolova crne
tijelo joj od bijesa trne
kud toliko prosaca da vrne
ljubovića poslužit alija
đevojci se dopade alija
te mu primi prsten i jabuku
i stotinu dukata na ruku
kako ne bi, mila braćo moja
alija je gospodskoga soja
alija — delija na glasu
britku sablju nosi o kajasu
dvije zlatne puške o pojasu
među njima od srme handžara
niz bečkije’ cara razgovara
sav u zlatu od glave do pete
[leke?] sluge oko njega lete
konja jaše što ga drugi nema
mlađi mu ga sedla i oprema
đe mi našla serafije take
a alija, jedinac u majke
sam je osta kao iza groma
od cijela ljubovića doma
svi padoše u boj kâ junaci
a on osta u naručje majci
a sad su mu u čengića prosci
[?] prosi, čengiće ponosi
i potroši sedam ćesa para
kod čengića svadbu ugovara
za tri hefte čengić da ga srete
pred bijela od zagorja vrata
s tri stotine biranije svata
što će doći da đevojku vode
a ljubović nevesinju ode
tankoj kuli stasa u zaranke
u odaju sjede pokraj majke
sluge nose kafu na tabaci
a on staroj kaževaše majci
za prosidbu u čengića bega
ona stara blagosilja njega
“e neka si, hajirli ti bilo
to je majci po volji i milo
kad si našâ curu u kućića
kâ što mogu [ići?] ljubovića
a sad piši u sve kadiluke
kupi svate, i srbe i turke
pred turcima pašu šerifliju
pred srbima ivković iliju
ne ostavi osman~barjaktara
lakešića od grada mostara
što je bio sluga kuće naše
a danas ga prezivaju paše
ako nemaš za đevera brata
zovi, sine, pašu od bušata
to je turčin hrišćanskoga soja
majka mu je ista tetka tvoja
[?]
neg je prate preko crne gore
rizik mu je po trista klanaca
od krvnika, od crnogoraca
još ‘oćaše baba da nabraja
no evo ti vraga i belaja
jedno mlado knjigonošče dođe
pita “ko je beg ljubović ovđe?”
ne n~z~va leć ni selama
no kâ kuća da bijaše sama
bači begu knjigu iz njedara
natrag ode i ne progovara
beg dohvati knjigu sa serdžade
raspuči je, pa čitati stade
viđe u njoj pogibiju crnu
knjigu bači, a na noge trnu
britku sablju s čiviluka skinu
sam u sebe zbori i prijeti
sutra ćemo jedan umrijeti
a stara ga pogleduje majka
vidi majka da je muka naka
pa ga poče upitivat’ stara
okle knjiga, što ti progovara?
beg obesi sablju o duvaru
pa na majku okrenu se staru
“majko moja, tebe neću kriti
za nas neće ništa crnje biti
knjiga loša od loša junaka
od turčina, skoro večernjaka
sa neretve, od grada mostara
od turčina, osman~barjaktara
i piše mi turčin po ulaku
da je moju preprosio hajku
a prosidba moja da ne važi
još me, krvnik, u svatove traži
ne zove me kô drugoga svata
no da vodim po đevojku hata
moga vranca bega ljubovića
u zagorje, pod dvore čengića
da dojaše bula do mostara
ja da držim za kraj duvara
ili sjutra na polje stolačko
da kušamo oružje junačko
on me čika, a ja imam volju
s njim se sresti na stolačklom polju
neka vide i srbi i turci
sablja moja u kakoj je ruci
a dabogda sablju ne nosio
kada bi je sultan preprosio
te mu glavu ne bi odrubio
ili crnu zemlju poljubio”
beg to zbori pri velikoj tuzi
pa govori huseinu, sluzi
“prije zore i bijela dana
nek je vranac spreman za megdana
el ne mogu više gajisati
što krvniku neću kidisati”
a kad malo sasluša ‘alila
pa je sinu govorila bila
“gle zuluma, a gle zulumaćara
nekadašnjeg našeg izmećara
koji smio bauknuti nije
od našega rahmetli~spahije
sad se pravi sila od junaka
na aliju, mojega siraka
a tako mi posta ramazana
došlo mi je ići do sultana
jadna, stara, s toljagom u ruci
da mu kažem kako rade turci”
tako samo u noć jadikuje stara
i aliju, sina, razgovara
moli stara, preklinje halila
“nesrećna ti moja hrana bila
ako noćas ne poslušaš majku
da mu pustiš od zagorja hajku
poslušaj me, moj alija, sine
pa ta sreća neka te razmine
prezri njega, a umiri sebe
ja ću sine, oženiti, tebe
boljom curom, od boljega soja
poslušaj me, mila srećo moja
poslušaj me, mojega ti mlijeka
kajati se nećeš dovijeka
jer tu nema junaštva ni nama
što je napô na siraka sama
đe god bude junaka i bega
svi će, sine, osuđivat’ njega
što je napô na ljudsko dijete
mogu doći [?] od osvete”
tako majka sina razgovara
a i sluge mole gospodara
da se prođe junaštva i jara
alija neće ni da čuje
na bijelu kulu jadikuje
niti spava niti večerava
veliki ga zadesili jadi
mlado momče ne zna šta da radi
nema braće, nema bratučeda
majka kune i ići mu ne da
da ne sluša — od boga grehota
da posluša — ukor i sramota
tako djelo sramno i opako
nije bilo podnijeti lako
[?] stara te je doma nema
ona vranca s ‘useinom sprema
da ga šalje, lijeka joj nije
a krijući od sina alije
spremi vranca, pa mu zobi dala
onda stara priđe do astala
da osmanu knjigu uređuje
sluga piše, baba naređuje
“oj, osmane od mostara grada
e našli te jadi iznenada
šaljem vranca konja bez biljega
o, dabogda vrat slomio s njega
što učinje od moga ‘alila
dabogda ti crna svadba bila
nije bilo ljudskoga razuma
da izmisli tolikog zuluma
kâ ti što si, bosanska balijo
na aliju moga navalio
kamen ti se u dom uvalio
dabogda te čengića odiva
na odžaku ne zatekla živa
nije bilo sta’ aliju moga
ni od tebe, ni megdana tvoga
smjelo bi ti na megdan izašâ
al’ perzire tebe kuća naša
jer je begu ljubovića mana
takoj rđi ići na megdana
kad je barut pred oči gorio
nit si bio, nit si se borio
sad aliji, momčetu nejaku
pišeš megdan i cvijeljaš majku
što je osam izgubio brata
u bojeve do grada bagdada
otac im je azijina vrata
sa četiri poginuo brata
te sad mora odžak ljubovića
da podnosi zulum lakešića
al’ to nije pravo ni pošteno
i neće ti biti oprošteno
ako ima boga i čudesa
moj će vapaj stići do nebesa
a moje te suze satrijeti
te će tvoja sila zaprijeti
mogla bi ti sreća izlinjati
te se s tvojom svadbom uklinjati
najposlije te pozdravljam, osmane
da ti sutra crni dan osvane”
kad je taku knjigu napravila
i po usi s vrancem opravila
ode sluga niz polje jašući
osta baba na kuli plačući
kod alije u odaje svrnu
i kaza mu pogibiju crnu
za megdana da se ne oprema
jer mu vranca u podrume nema
“prije zore i bijela dana
poslala sam usa i gavrana
a svaka je mana za tri dana”
kad aliju novi jad zadesi
skide s vrata sablju i obesi
od jada se sniza na serdžadu
sluge trče šerbet da mu dadu
a on majci zbori od nevolje
“majko moja, bi li bilo bolje
da poginem na junačko polje
no sramota živa da me kolje
e dabogda za mnom zakukala!
zašto si me jutros obrukala?
zašto staru dušu ogriješi
te krvniku konje odriješi
ljubav tvoja za jedincem sinom
ne slaže se sa ljudskom vrlinom
nije, majko, mana za tri dana
no je mana bruka dugotrajna
niđe neće biti kadiluka
đe se neće čuti moja bruka
da mi drugi zaručnicu ote
te car posta najveće sramote
zar ljubović mora da se krije?
izlaska mi među ljude nije
jer je bolje glavu izgubiti
no krvniku sablju poljubiti
i svijetli obraz izgubiti
i trpeti grdna bezakonja
da mu šaljem po đevojku konja
i našega huseina slugu
te ostado’ svijetu na ruglu
da me narod po prstu kažuje
da me svaka [rđa naružuje?]
majko moja, ti si tome kriva
dabogda me ne gledala živa!
kako ću se s brukom ponositi?
više neću oružje nositi
niti drugu đevojku prositi
nit ljudima u oči gledati
ni s pašama na divan sjedati
kad se ‘uso vrati iz mostara
hoće sluga korit’ gospodara?
hoće sluga meni da se ruga?
sva će bosna tome da se ćosa
đe ljubović osta bez ponosa
da su meni braća na ćemanu
ne bi bilo priče o megdanu
ne bi mogla za njina života
na me pasti ‘volika sramota”
tako priča, a misô ga mori
kakom smrću sebe da umori
da ne čeka svijet da ga kori
u to doba vranac ljubovića
pred bijele dvore lakešića
svi svatovi izašli da vide
ko na vrancu ljubovića ide
kada banu huseine sluga
zgledaše se tri stotine druga
žale ljudi i ‘vata ih tuga
pa [?] govore krijući
“dabogda je ne doveo kući”
tad lakešić primi konja vrana
kao ratni plijen sa megdana
i babinu pročita prediku
[?]
pa on babu na premase kara
“što ne ćuti, avetinja stara?!
no se srdi, ljuti se na mene
njena kletva ne prijanja za me
ja stojko, a mojije junaka
ne bojim se boga ni alaha
a ne bapske priče i lajanja
i njenoga boga i klanjana
pa zašto joj bože ne pomože?”
sad krenuše svati iz mostara
trista svata osman~barjaktara
no da vidiš vraga i belaja
kad su neđe bili kod blagaja
na nekako čobanovo polje
bez ikakve nužde i nevolje
tu im crna pogibija puče
trista svata kabanice svuče
jer im danas nijesu za [?]
pošto nema magle na veležu
zašto danas dalje da ih vuku
sutra će ih opet da obuku
kad se otud iz zagorja vrnu
kabanice tople da prigrnu
sudbina se drugačije kreće
oblačit’ i’ nikad više neće
turska sila kroz planinu kreće
pregaziše travanj i morinje
dok siđoše polje đe počinje
onda poljem igraju hatove
a svadbari gledaju svatovi
čine turci iz kubura paljbu
dok dođoše svati pred kasabu
tu učiniše do ponoći svadbu
trista svata osta na konaku
u starome čengića odžaku
još toliko sile i svadbara
svemu tome čengić način stvara
trista konja jedu na jaslima
za sve zobi u podrumu ima
[?] sve u redu nije
hajka suze u kavazu lije
žao joj je ljubović alije
‘oćaše se cura zamaknuti
i u ponoć nekud umaknuti
da joj kosti u svijet ostanu
da ne padne u ruke osmanu
mole braća, hrabre i sokole
da za bega lakešića ode
plačući im sestra odgovara
“uzet’ neću osman~barjaktara
sve njegovo da je do mostara
što će meni dervišina stara
kakav đavo amo ga donosi
u imanje tuđe da zakosi
radija sam na konop crknuti
no u konak njegov zamrknuti”
“nemoj, šćeri”, babo joj govori
“kakav kastig noćas da se stvori
svo zagorje i čengića dvore
ujutru ti svati da izgore
i tako je svunoć preklinjaše
dok lašići nebo preplivaše
nego šta se kod alije zbiva
nešto baba ljubovića sniva
pa se u snu probudila stara
i s alijom sinom razgovara
“noćas na san, moj alija sine
izbi vranac iz gore trusine
a za njime tri stotine svata
svaki glavu izgubio s vrata
nas ogrija sunce u ponoći
mogô bi nam vranac brzo doći”
dok se začu riječ od ‘alila
“snila baba što bi rada bila”
“nemoj tako, moj sine alija
može biti neka alavija
i bog moju usliješit’ kletvu
te polomit’ svate u neretvu
i bog nam se neće oglušiti
koji može more presušiti
i premeštat’ gore i planine
a ne nama vranca da ne vrne”
neka priča baba ljubovića
no šta rade svati lakešića
podranili bjehu u svanuće
da nijedan ne gldaju kuće
primili su curu i darove
sad da vidiš muke za svatove
od sudbine nema niko jači
vedro bješe pa se naoblači
usred zime, o svetom trifunu
ledan vetar sa planine dunu
tri stotine svata popijeva
a studena kiša ulijeva
u planine puste ugrentaše
a za jade velike ne znaše
da će prije razdvajanja svoga
svi pomrijet’ jedan do drugoga
svi su mokri, svi su nagrđeni
kâ iz vode da su izvađeni
šalovima mladu zamotaše
te joj kiši na tijelu ne daše
dok obrnu ledna lapavica
sjetiše se svati kabanica
što na putu ostaviše juče
dokle munja iz nebesa puče
magla pade, nebo se naljuti
trista svata u planini sm~ti
izgubiše pute i bogaze
kroz planinu skiću i zalaze
ugrentaše među tri planine
među babu, travanj i morinje
gdje će svaki danas da pogine
morinje je kâ ovca belruna
jer odatle za tri sata puna
niđe nema sela ni katuna
nit ima gore ni suvote
da bi svati spasili živote
grmi, puca, munje sijevaju
a planine puste zlijevaju
snijeg pada, oblaci se bore
a planine dimne, kâ da gore
đe je jutros kopna zemlja bila
sad je ne bi prelećela krila
jer se zbiva snijeg u smetove
da nagodi čengića zetove
već počeše konji propadati
u namete smrzli ostajati
a mećava sjever ova jaka
odvajaše konje od junaka
nosi meso s junačkoga dlana
a izbire puške iz koljena
otpadaju pucad sa dolama
nosi glave, kose i ćulafe
ne čuje se glasa od svatova
smrzle im se ruke do laktova
u namete živi propadaju
a od muke oči ispadaju
po brcima vise ledenice
premrzô im jezik za vilice
premrzle im toke za jeleke
a dolame za košulje meke
puca tijelo pod platno bijelo
junacima muke dodijaše
drug za druga više ne znavaše
u namete živi propadaju
a komadi mesa otpadaju
crkavaju vitke bedevije
a mrznu se bosanske delije
nije šala, tri stotine svata
đe sve osta mrtvo za dva sta
tri stotine biranije glava
u morinje pod namete spava
takve crne svadbe i veselja
nije bilo otkad pamti zemlja
nit je nekad na ljudima pravda
tolikije počinilo jada
svata sila u planinu smrže
samo vranac ljubovića hrže
a na njemu bula bez đevera
lakešić se mrzne od sjevera
a još jadan za hajkunom žuri
dokle i on pade i zažmuri
i u namet najdublji ostade
a bula mu govoriti stade
“lakešiću, kukala ti nena
još je bilo i bez mene žena
još je bilo zlata nenošena
što će tebe cura isprošena?
šta uradi, kućo iskopata?
o glavi ti tri stotine svata
što ostaše danas u morinje
da se dugo priča i spominje
tako zbori cura preudata
al’ je vranac velikoga bata
al’ vranac je veliki batlija
a na njemu cura seratlija
đe begova trista pomriješe
a nji’ gorske vile pr~niješe
preko smrzli’ brda i glavica
kuda ne bi prelećela ptica
s njima nema ni jednoga druga
bez nesrećnih huseine sluga
što se vrancu za rep pridržava
i velike muke izdržava
silan vranac kroz planinu brodi
ima neka sila što ga vodi
il’ se bula u dan srećan rodi
da je krvnik u harem ne vodi
vrancu konju pridolazi snaga
prešao bi [pro arhipelaga]
bože mili, konja vilovita
đe mu siplje vatra iz kopita
vrišti vranac, a ušima striže
plaši zvjerke da ne priđu bliže
zmaj tudije ne smije da leti
bez u podne kad je vrelo ljeti
nije čudo kako vranac gazi
no planinske drume đe zapazi
kako prođe, tri ga klala vuka
od nameta i od karanluka
i pregazi travanj u morinje
dok u polje dođe nevesinje
pozna polje i goru trusinu
pa kâ munja iz nebesa sinu
[dol ga onda?] dočeka bistrica
koju ne bi prelećela ptica
nadošla je voda kao drina
sve pr~nosi jele sa planina
viđe cura da će da pogine
‘useina moli da je skine
“huseine, po sto puta brate
daj, skini me da umrem preda te
došla mi je u kotalac duša
a husein bulu ne posluša
no je turčin sloboditi ode
“ćeraj vranca po bistrice vode
već se dvori ljubovića vide
nego vranca pusti neka ide
basta njemu vodu prebroditi
a ti ćeš se nanovo roditi
kada budeš došla do ‘alila
kazaćeš mu, sestro moja mila
begu kaži neka me potraži
dako bi me zatekao živa
ne kažeš li, bićeš bogu kriva”
kada vranac prepliva rijeku
kâ sto puta što je u vijeku
i prenese od zagorja hajku
da ‘alinu obraduje majku
malo stade, a mnogo ne prođe
pred dvorove alijine dođe
tu se strese i bulu donese
triput rza pred bijelu kulu
zove bega da prihvati bulu
beg poznade vranca kako rže
pa on strča u avliju brže
i poznade čengića odivu
na gavranu samo malo živu
banu sama bula bez svatova
premrzle joj ruke do laktova
a gospodske noge do koljena
tri đerdana s vrata iskidata
feredža joj smrzla kâ na plotu
živa cura u slabu životu
još joj duša u kostima kuca
tri je ne bi otkravilo sunca
premrzle joj noge za zemđije
a premrzle gaće za terlije
niz minđuše vise ledenice
razvio joj sjever pletenice
premrzô joj jezik za vilice
sva je smrzla kao santa leda
od sedla se odvojiti ne da
beg posječe na sedlu kajiše
nosi sedlo i bulu naviše
vatru lože, bulu otkravljuju
a velikom bogu zahvaljuju
zahvaljuju dinu i alahu
što im ote od osmana hajku
trljaju je prijepek rakijom
zalivaju šerbet~medovinom
dok ožive cura u kavaza
i za crnu pogibiju kaza
đe je trista pometeno svata
u morinje padlo za dva sata
“nije živa ostanulo druga
bez nesrećni huseine~sluga
prođe kao soko ptica siva
i eno ga kraj rijeke živa
no, alija, ‘uso ti je rekâ
živ il’ mrtav tu će da te čeka”
tad alija pojaha dorata
da prihvati huseina brata
izvede ga pred bijelu kulu
zakle mu se pred majku i bulu
od sada si bio moja sluga
sad te primam za brata i druga
kraj mene ti kulu napraviti
i pola ti očevine dati”
dok zapjeva baba ljubovića
pripijeva bega lakešića
“lakešiću, naopako za te
đe te stiže kletva babe fate
te bog posla pogibiju na te
te ti juče grob na putu puče
i pogibe pod babu planinu
nit od puške, niti od junaka
no od žive munje iz oblaka
nema ništa grepnije ni jače
no siroče tuđe kad zaplače
a ti, beže, to znao nijesi
no te tvoji nagnaše bijesi
te se zagna na moga haliju
ja te dobi bogu na daviju
i dobi’ te na strašnome sudu
tebi tvoja sila uzaludu
svak’ će tako prije il’ poslije
zasluženu kaznu da dobije
mislio si danas ladovati
al’ je muka s pravdom ratovati
pravdu niko uhapsit’ ne može
pa ni tebi sila ne pomože”
tako zbori ljubovića majka
bože mili, jel to bila bajka
nije, nego istina, čovječe
tri stotine grobova svjedoče
i zaraslo u travu mramorje
među mostar i ravno zagorje
Lirik lagu lainnya:
- lirik lagu дико манит (wildly beckons) - две башни
- lirik lagu furyto - странный день (strange day)
- lirik lagu ali kiani - frozen (persian version)
- lirik lagu lil squeaky - i’ve seen it
- lirik lagu beaverloop - bad acid...jazz!
- lirik lagu lo key - gimme a hug
- lirik lagu further within - overdrive
- lirik lagu masa works design - 死神 (grim reaper)
- lirik lagu b.u.g. mafia - ruxy
- lirik lagu vyn15 - last brick (